S ulica Kabula i malo sire

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)

< rujan, 2009  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Zemlja rata i terorizma. Pakao. cesto su rijeci kojima opisuju ovu zemlju, ovaj grad. Afganistan. Kabul. Ima istine u vijestima koje cujete i koje citate, ali postoji i nesto vise. Gostoljubivi ljudi, dobra hrana i 5000 godina stara kultura.
Kabul i Afganistan, koji vam nikada nece pokazati sluzbeni mediji, pornadjite ovdje.

ZASTICENO Copyrightom ©

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Kabulonline.com


Blogovi koje volim i
ljudi na koje sam ljubommorna

Malo drugacija Kina
Dogodovstine pijanih glazbenika
Ljekovito bilje kakvo niste znali
Baba uvijek mudro zbori
Veterinarski kutak
Poliperspektiva za sve umjetnicke duse
Bolje Paksu nego onaj supak
Bijele vrane ili crne ovce
Jednostavno volim biti protiv. Ovaj put, protiv nasilja.

Web Hrvatska


FOTO
Uglavnom: Samo Lah
Ponekad: Ivana S. Lah


Pise
Ivana S. Lah
ivanin.mail@gmail.com


Blogerica.com>


Ja sam...
Ja sam dvadesetdevetogodisnja novinarka. U Kabulu radim vec vise godinu dana. I dok vecina drugih stranaca svoje kabulske dane provodi u svojim skupocjenim kucama u elitnom dijelu grada ili u jednom od elitnih, "foreign pasportss only" restorana, moj suprug i ja pronalazimo djelove Kabula u koje stranac nije usao vec trideset godina. Mi zivimo u kuci daleko od sigurnog centra, sa susjedima afganistancima i po obicajima Afganistana. Zimi cijevi odledjujemo let lampom, a na plus 47 nemamo klimu, pa cak ni ventilator. Mi znamo razliku izmedju bazara ptica i pilece ulice, i gdje kilo marihuane mozete nabaviti za tri dolara i gdje ce vas vlanik radnjice pozvati na caj, a kuda trebate proci sa sto manje zadrzavanja.



15.09.2009., utorak

Evo me nazad

I bas kada ste pomislili da sam odustala od pisanja, kratka obavijest. Prije tocno 26 dana suprug i ja smo postali roditelji. Najprije smo morali srediti cijelu kisu papira u Zagrebu kako bi bebu mogli prevesti u Sloveniju, a sada nas ista procedura ceka i ovdje.
Cim se malo organiziramo i udjemo u rutinu eto me nazad na blog sa novim pricama.

A do tada, jedna slikica prinove

Photobucket

- 20:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #

13.06.2009., subota

FOTKE!

Sto reci, osim NAPOKON SAM NAZAD. Potrebno je vrijeme, kojeg nema, internet konekcija koju nemamo i kuca u koju jos uvijek nismo uselili da bi se redovno pisalo. Nadam se da cemo uskoro imati sve to.

Jos uvijek nam muce problemi sa stujom. S obzirom na nerazumljiv tehnicki jezik majstora nije mi nikako jasno koji nam djelici nedostaju i zbog cega je to tako, ali eto... I stolar nam kasni, ali bez stolara se moze, pa necu da se previse zalim.

U petrovu kliniku odlazim opet za 5 dana, a na zadnjem pregledu sve je bilo u redu. Potvrdili su nam da je jos uvijek u pitanju curica. Odlucili smo da ce se zvati Zarja. Sva sreca da je curica jer smo s muskim imenima imali mnoge dileme.

Izlozba u Rijeci je nedavno zatvorena. Hvala izlozbi Trag i organizatorici Vedrani zahvaljuci kojima je sve proslo glatko. Nadamo se da cemo po rodjenju potomka izlozbu ponoviti i u Sibeniku i u Ljubljani.

A kako je bilo na otvorenju, pogledajte sami:



- 11:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

04.05.2009., ponedjeljak

PLAKAT IZLOZBE SPREMAN!

Photobucket

Dragi bogerski svijete, ovim putem vas pozivamo da posjetite izlozbu u Galeriji TRAG. Galerija TRAG se nalazi u Klubu Palah, Kružna 16, Rijeka.

Otovrenje je u 20 sati.

Photobucket
- 20:01 - Komentari (13) - Isprintaj - #

03.05.2009., nedjelja

Jos smo zivi

Jos smo zivi, te jos nemamo stalno mjesto boravka, zato ovim kratkim postom samo obavjestavam zabrinute da smo jos zivi.
Nedavno sam bila i u Zagrebu u bolnici. Tamo smo saznali da je nasa curica teska 520 grama i da je za sada sve super.
Krajem svibnja ce se odrzati i planirana izlozba fotografija u Rijeci, sve je jos u pripremi, ali kad sve bude spremno uputit cu i sluzbenu obavijest, te se nadam da će to biti najposjecenija izlozba u Rijeci taj dan. Izlozbe su planirane i u Sibeniku i Ljubljani, ali o tom po tom...
U nadi da cemo se useliti do slijedeceg ponedjeljka...
- 12:54 - Komentari (13) - Isprintaj - #

10.04.2009., petak

Paralele: Slovenci i Afganistanci

Još prije našeg odlaska u Afganistan suprug je kupio kamenu kućicu u jednom pitoresknom slovenskom selu. Kućica je nekada davno bila štala, ali uloženi novac i prijatelj arhitekta načinili su od ove ruševine mjesto u kojem bi svatko poželio živjeti. Kuća ima veliku terasu i malu bašticu kao stvorenu za roštiljanja.

Naša "hiša"
Photobucket

Ono što kuća na žalost ima je susjeda. Jedna postarija gospođa, te njeno potomstvo nikako nisu oduševljeni našim prisustvom u mjestu, te su nam odlučili na sve načine otežati bivanje u „civilizaciji“. Najprije su nas tužili zbog krovnog prozora i nagiba krova, a zatim su nam onemogućili prilazak našoj vlastitoj fasadi te postavljanje drenaže i oluka na stranu krova koja gleda prema njihovom dvorištu. Zaključili su da će im oluk bacati sjenu na dvorište, te onemogućiti uživanje u sunčevim zalascima.

U suradnji sa susjedom, „civilizacija“ kao da se urotila protiv nas. Zidarski radovi koji su trebali biti završeni još oko Božića prošle godine, još uvijek traju. Struje u kući još uvijek nema. A zid koji je potrebno razbiti kako bi se uglavila kuhinja još uvijek čvrsto stoji na svom mjestu. Nakon što smo mjesec dana bezuspješno pokušavali stupiti u kontakt sa izvođačem radova, sreća nam se napokon osmjehnula. Hamdija se napokon javio na telefon. Uspjeli smo dogovoriti susret na kući u određeno vrijeme sutradan. Suprug i ja smo se pojavili nešto ranije. Prošetali smo do kuće ispred koje nije bilo nikoga te se vratili na kavu u jedni kafić u selu. Ni tamo nije bilo nikoga. Popili smo šolju čaja i ponovo otišli do kuće. Kada smo pokušali otključati vrata, shvatili smo da su vrata već otključana, te da neka spodoba čuči na samom ulazu u hodnik, odmah ispred malog wc-a. Spodoba je polako podigla glavu, ramenima blokirajući pogled u kuću. Obradovali smo se: „E Hamdija, šta ima, otkud ti prije!“ Na odličnom slovenskom sa jasnim prizvukom ljubljanskog slenga Hamdija je rekao: „A pizdarija!“ Uklonio je ramena sa vrata otvarajući pogled u wc, a pred nama se ukazala voda na kojoj je plivao komadić stiropora.

Po našem povratku u Sloveniju, danima je padala kiša. Zbog nezavršene fasade, drenaže i oluka, ogromna količina vode pronašla je put u našu gostinjsku sobu iz koje je kroz gips ploču ušla u kupatilo i tu se, zahvaljujući odličnoj izolaciji i zadržala tvoreći mali bazenčić po čijoj je površini osim stiropora plutao i komad drveta telešina nekog pogolemog pauka.

Natopljeni zidovi od gipsa moraju se rušiti, za još tjedan-dva iodgođen je i rad na uvođenju struje. Prijatelj arhitekta u suradnji sa prijateljem odvjetnikom napisali su dopis susjedima kojim traže odobrenje za izgradnju drenaže i oluka te gdje prijete tužbom u slučaju dodatne štete. Za sada je voda natopila klima urađaj i drvenariju koju smo sklonili u sobu koja će nekada biti gostinjska.

Hamdija je donio pumpe i neke velike ventilatore ne bi li nas rješio vlage, ali kako nema struje i taj se proces iskomplicirao.

Useljenje je odgođeno do daljnjeg. Od susjeda za sada nema velike pomoći, a ni večeru dobrodošlice nitko ne donosi...

- 17:55 - Komentari (29) - Isprintaj - #

27.03.2009., petak

I napokon...

Photobucket

Dok ne dobijemm vlastitu internet konekciju malo cu kasniti sa tekstovim. Sifra kuća u izgradnji. A do tada, da blog ne bi mirovao prenos teksta iz Jutarnjeg lista - ne skracena verzija.

---
Neudobni njemački vojni zrakoplov kružio je iznad kabulske piste čekajuci znak za dozvolu slijetanja. Ispalio je toplotne mamce kako bi izbjegao moguće raketne napade sa okolnih brda. Promijenila sam četiri zrakoplova kako bih u roku od dva i pol dana stigla u Kabul, a ovaj zadnji bio je ubjedljivo najneudobnije prijevozno sredstvo u kojemu sam morala provesti duže od nekoliko sati. Vojnici koji su putovali skupa sa mnom pokušavali su zadržati hladnokrvne izraze lica, ali im se svima u očima nazirao strah. Kada zrakoplov dotakne kabulsku pistu, svi mi po prvi put stupamo na tlo ove okrutne, ratom razorene zemlje.

Kada je zrakoplov napokon stao i kada su se otvorila vrata za teret, oprezno sam izmilila iz vozila na ispucalu pistu. Žuta prašnjava brda okružavala su zračnu luku, a mene su okružavali do zuba naoružani njemački vojnici. Uspjela sam na sebe natovariti svoj prtljag i oteturati u prijamni ured. Golemi vojnici nisu mi namjeravali pomoći sa stvarima, iako sam se očigledno patila sa svojim teretom. Tiho sam psovala kavaljerstvo njemačke vojske kada mi se približio jedan afganistanac: „Odakle ste miss,“ pitao me na čudnom engleskom i dodao „mogu li vam pomoći?“ Nepovjerljivo sam prihvatila pomoć, a afganistanac, prvi u mom životu, nije prestajao govoriti: „Afganistan, divna zemlja. Divni ljudi. Gostoljubivi. Dobro došla, dobro došla.“

Nepovjerljivost većine stranaca prema domaćinima uvriježena je duboko u svakog novopridošlicu, te u većinu onih koji u Afganistanu rade godinama izolirani sigurnim ogradama od ljudi kojima su došli pomoći. „Pravi su divljaci. Prljavi i nekulturni. Sve ce učiniti da te prevare,“ rekao mi je jedan od kolega iz redakcije prije nego me je upoznao sa kolegama afganistancima.

Moje nepovjerenje nastavilo se i kada smo suprug i ja uselili u naš prvi afganistanski dom. Kućica koju smo iznajmili od jednog bradonje iz provincije Ghazni, nije bila nešto na što smo inače navikli. Plafoni od trske, blata i okrečenog platna nisu ulijevali povjerenje, kao ni krti blatni zidovi naše straćare koji su se krunili na dodir. Ali je vrt iza kuće bio nešto prelijepo, zelenije od cjele okoline nas.

Kada smo nakon dužih pregovora u kuću dobili wc šolju i tuš kabinu, potpisali smo ugovor. Gazda je otišao, a mi smo ostali među golim zidovima pitajući se kako dalje. Kuća je bila popuno neopremljena, a mi nismo bili spremni za susret sa kabulskim bazarom, niti smo znali gdje se neki bazar nalazi.

Tada počeše dolaziti susjedi. Kako je bila sezona grožđa, prvi susjed je donio veliki oval sa plodovima iz svog vrta i čekić! Razmijenili smo nekoliko uljudnih pokreta, a on je već postavljao nekakve komade drveta iznad prozora. Drugi susjed je došao s balom tkanine za zavjese, a treći sa šivaćom mašinom. Uskoro smo imali zavjese na svim prozorima. Stizalo je još susjeda i naše dvorište izgledalo je kao sajmište gdje su potpuno nepoznati ljudi donosili stvari za koje su mislili da će nam nekada trebati. Zbog nepoznavanja jezika bili smo isključeni iz njihovih dogovora, ali svi osim nas su znali šta treba raditi. Tako smo dobili stol, stolice, suđe i šporet. Netko je na vrata instalirao i zvono koje je na opće zadovoljstvo susjeda najavljivalo dolazak gostiju sa gromoglasnim „Eselem alejkum“ pozdravom.

Osim namještaja i usluga, susjedi su prvih sedam dana i kuhali za nas. Svaki dan dobijali bismo obrok iz druge kuće. Servirali bi nam stol u našoj bašti, strpljivo pričekali da pojedemo, a još prljave tanjure sa ostatcima bi vratili kućama. „Ostatke nose svojoj obitelji. Hrana se prvo ponudi gostu, a ono što ostane jede obitelj“, objasnio mi je prevoditelj, pashtun Said Sarwary koji je sa mnom u to vrijeme dijelio kancelariju. „To je stari pashtunski običaj.“ Iako je gostoljubivost ljudi tipična za sve afganistance, svaki će afganistanac prvo naglasiti izrazitu gostoljubivost upravo svog plemena, a kada ga pitate za nacionalost svi će uvijek pored zemlje porijekla naglasiti i pripadnost svom plemenu. Stalne razmirice među pripadnicima različitih plemena prestaju samo onda kada zemlja nađe zajedničkog neprijatelja, a krhka primirja i plemenske granice regulira, uz pomoc medjunarodne zajednice, Ministarstvo za plemenska pitanja i granice.

„Pashtuni su starosjedioci Afganistana. Bili su tu prije svih osvajanja.“, ponosno mi objasnjava Said dok mi pokušava objasniti komplicirane plemenske odnose. „Najveći pashtunski neprijatelji su hazare, potomci Džingis kana. Njih svi mrze.“ „Koji svi?“ zanimalo me. „Pa svi: tadjici, uzbeci, baluchiji, kuchiji, turkmeni, nooristanci, svi.“

Hazare su omraženi upravo zbog osvajačke prošlosti svoga pretka, te zbog okrutnih ratnika koji su jednom uspjeli preuzeti vlast nad Afganistanom iz ruku pashtunskih kraljeva. Iako je danas Afganistan islamska drzava uređena po šerijatskom pravu i ima svog predsjednika, pashtuni još uvijek svojim kraljem zovu starog Zahir Šaha, a pravim vladarima svoje zemlje smatraju samo njegovu obitelj.

Došljaku strancu pripradnici svih plemenma izgledaju slično, ali razlike nakon dugogodišnjeg boravka u zemlji postaju očigledne. Prvo počnete uočavati hazare, uglavnom sitne ljude kosih očiju i malih noseva, izrazitih mongolskih crta lica. Zatim u oči upadaju svijeloputi uzbeci, svjetlooki nooristanci i tamnoputi pastuni sa bradama i turbanima. Tadžici imaju maslinastu put poput svojih predaka iz susjednog Tadžikistana, a turkemene, kuchije i baluchije lako uočavate zbog živopisnih nošnji. Turkmeni se najčešće bave prodajom ćilima, nomadi kuchiji uvijek jako šminkaju oči surmom da odgnaju zle duhove, a baluchiji će često imati prsten provučen kroz nos ili upadljivu tetovažu na licu. Unatoč stalnoj mržnji među pripadnicima različitih plemena, ponekad ljubav pobijedi međuplemensku netrpeljivost. Djeca iz ovih miješanih brakova često će biti metom podsmijeha.

Pripadnici svih ovih plemena, neki sa užasom i mržnjom, a drugi sa divljenjem i nostalgijom, pričaju o rusima koji su u Afganistan donijeli oružje, rat i masovne grobnice, ali i vodovod, škole, kanalizaciju, asfaltirane ceste i zračne luke. Ceste koje nisu asfaltirali rusi, ni danas nisu asfaltirane. Put prema Hazaristanu, kako stanovnici Kabula zovu Bamiyan, nije se promijenio već stotinama godina. I dan danas prolazi onim istim „putem svile“ kojim je nekada davno prošao i Marco Polo. Okružen planinama i provalijama jedan je od najopasnijih puteva u Afganistanu. Ukoliko se odlučite poći na ovo putovanje, pružit će vam se prilika da pored divlje afganistanske zemlje vidite i šarolikost svih afganistanskih plemena. Do mjesta Charikar (četiri radnika) iz Kabula vodi asfaltirana ruska cesta. Gradsko stanovništvo je uglavnom miješano. Uz put srećete turkmene i tadžike iz Estalefa kako prodaju grožđe, ćilime ili tirkiznu keramiku po kojoj je ovaj kraj najpoznatiji, ali kada iz Charikara skrenete na makadamski put prema Bamiyanu siva gradska zajednica prelazi u šarolike zajednice kuchija koji svoje koze, ovce i nekoliko krava čuvaju po žutim planinama prekrivenim spaljenom travom.

Nakon nekoliko opustjelih sela, spustit ćete se na put, s jedne strane odsječen planinom, a s druge klancem kroz koji protiče plitka rijeka. Tu su ljudi uglavnom bradati, obučeni u crno. Talibani. Njih jednoglasno mrze sva plemena i od njih zazire stanovništvo koje je imalo taj peh da živi na teritoriji pod njihovom okupacijom. Talibane vole samo talibani. Kroz ovaj dio mali toyotini kombiji prolaze jako brzo jer su tu česte zasjede protalibanski orijentiranih pashtuna. I opet slijedi nekoliko opustjelih sela, nakon čega stizemo u Hazaristan kroz koji se vozite sve do centralnog grada Bamiyana.

Osim ove ceste koja vodi ka istoku i nekoliko ruskih cesta koje preko planine Solang vode ka sjevernim gradovima Pull-e-Khumriju, Mazar-e-Sharifu i Kunduzu, korištenje ostalih puteva ka zapadnim, južnim i istočnim provincijama danas predstavlja veliki rizik. Posebno opasna cesta je ona koja iz centra provincije Farah vodi ka Heratu, gradu na granici sa Iranom. Ovu cestu zbog čestih napada drumskih razbojnika i protalibanski orjentiranih grupa zaobilaze i domaćini i stranci, a o putovanju automobilom ili autobusom ka Kandaharu, Nimruzu ili Zabulu na jugu zemlje više nitko ni ne razmišlja. Posljednji put su to pokušali korejski turisti – misionari dobre volje, koje su već na početku puta oteli talibani i koji su nakon zajedničke akcije međunarodne zajednice i dugih pregovora napokon spašeni. Uglavnom se po ovoj divljoj zemlji putuje zrakom.

Zračne luke, osim one kabulske, nisu obnavljane otkako su rusi napustili Afganistan. Zbog toga su i putovanja zrakom vrlo neudobna, a čekanje na let podsjeća na pretrpane starojugoslovenske lokalne željezničke kolodvore. Avioni nerijetko kasne, pa se u oronulim zgradama bez ventilacije i zahoda čeka satima. Jedino osvježenje nude starinske cai khane (čajne kuće) ili djeca koja prodaju mlakušastu vodu i gazirana pića uvezena iz Irana ili Pakistana. Kad smo kod tih pića, europski sokovi nisu ni blizu tako kvalitetni kao ovi, naravno ukoliko nisu mlaki.

Odvojeno čekaju žene s gomilom djece i zavežljaja, a odvojeno muškarci. Ponekad bi se suprugu i meni posrećilo pa bismo čekali zajedno, ali se dešavalo da satima čekamo razdvojeni ne znajući hoćemo li se uspjeti naći u istom avionu. Ako se kvota putnika popuni, a jedno od nas ne bude dovoljno spretno kod guranja ne pomaže ni kupljena karta, ni molbe. Ali dolari tutnuti u ruku znaju dobro pomoći. Ono što vam oduzme neudobnost aerodroma nadoknadi se serviranom hranom. Hrana u afganistanskim avionima je najbolja na svijetu. Da ne znam ovo što znam pomislila bih da u tim avionima postoji montirana neka bubnjara na drva na kojoj kuhar miješa komadom drveta kazan pun dobre hrane. Iako u lošem stanju, stari ruski aerodromi ipak funkcioniraju.

Kada su nakon ruske vladavine na vlast dosli talibani, mnoge zgrade i institucije koje su rusi ostavili nisu preživjele. Najgore su stradale škole, knjižnice, kina i kazališta. Glumica Maimoona Ghizal Afghanzoy poznata po ulozi Jamile u ekranizaciji bestsellera „Gonič zmajeva“ sa nostalgijom se prisjeća vremena kada je po gradu mogla hodati bez pokrivene glave i kada je svaki tjedan u kabulskom kazalištu igrala nova predstava: „Nije bilo sramota reći da si glumica ili glumac. Ljudi su rado išli na predstave. Danas, nije sačuvano niti jedno jedino kazalište.“ Rijetke predstave odigravaju se uglavnom u školama koje su obnovljene donacijom stranaca ili u maloj sali narodne televizije. Ova mala sala ukrašena je portretima poznatih afganistanskih umjetnika. Pored slike Maimoone Afganzoyi tu je i slika njene majke.

Na slici, starija zena koja je sramežljivo nadigla burku pjeva pred starinskim radijskim mikrofonom. Maimoonina majka Zuhra bila je prva pjevačica u Afganistanu. Prije nje, na afganistanskom nacionalnom radiju, radili su samo muškarci. Maimoona se rado sjeća vremena dok je radila zajedno sa svojom majkom: „Moja majka je na poslu nosila burku, a ja sam išla na posao obučena po posljednjoj modi u vrijeme mini sukanja.“ Iako pati za vremenom slobode, Maimoona smatra da se situacija u Afganistanu polako popravlja: „Zemlja je ratom sustavno uništavana zadnjih trideset godina, ne može se u 5 godina mira sve to popraviti, vladi treba dati više vremena“.

Maimoonin sin, Hedayat, svjestan je da vladi treba više vremena da izgradi zemlju, ali je kao i većina mladih ljudi nestrpljiv i kritičan: „Ja životarim, a ne živim dok oni kradu od naroda. Kada bi bilo manje korupiranih političara, manje lopova u policiji i vojsci, zemlja bi napredovala puno brže. Mislim da govorim za cijelu svoju generaciju kad kažem da u Afganistanu za mlade nema budućnosti. Svi moji prijatelji pokušavaju srediti vize i naći život negdje drugo.“

I Maimoona i njen sin i njegovi prijatelji polažu veliku nadu u nadolazeće izbore. Nadaju se da će ovaj put narod izabrati one bolje. Svjesni su da novoizabrani neće istrijebiti ni korupciju, ni siromštvo ni talibane, ali se nadaju nekom pomaku naprijed. Pravo glasa na izborima koji bi se trebali održati krajem kolovoza imaju svi državljani afganistana stariji od 17 godina, uključujući i žene. Iako mnogi neće izaći na glasanje, odziv za registraciju birača za sada je jako dobar.

Električar Amin nema veliku nadu: „Opet će amerikanci postaviti koga oni hoće. Moj glas ništa ne znači. Ipak, registrirao sam se za glasanje, a rekao sam i zaručnici da učini isto.“

I dok mnogi sumnjaju u svrsishodnost izbora „nakon 5 propalih godina međuanrodne intervencije“, ima i onih pozitivnijih.

„Sada je pravo vrijeme za promjene. Narodu je dosta korupcije i patnje. Mislim da će izbori biti uspješniji nego ikad. Ja ću glasati za Jalalija. On je dobar sa amerikancima i mogao bi u zemlju donijeti još američkog novca“, optimističan je trgovac i taksista Farid.

Ehsan, krojač i kućepazitelj, našao je i tipično afganistanski način da poboljša šanse svog kandidata: „Moja žena je nepismena, ali sam za glasanje na izborima registrirao i nju. Ona će glasati za mog favorita!“

Dok afganistanci sa nestrpljenjem iščekuju novu osobu koja će voditi zemlju naprijed, talibani uništavaju izborna mjesta i jedinice za registraciju birača, kako na području pod njihovom kontrolom tako i na ostaloj teritoriji samoubilačkim napadima.

A Afganistan, 5000 godina stara kultura i njegova gostoljubiva, mnogobrojna plemena preživjet će bez obzira na ishod izbora, kao što su do danas preživjeli i nadživjeli mongole, grke, britance, ruse, muđahedine, talibane ili bilo kojeg drugog osvajača koji je želio u ovoj siromašnoj zemlji u srcu Azije imati vlast kako bi odatle imao uticaj nad cijelom Azijom.


- 11:51 - Komentari (9) - Isprintaj - #

09.03.2009., ponedjeljak

Afganistanci opet uspijevaju!

Photobucket

Iako sam imala namjeru pisati o gozbi kod Farida i Ehsana, vec zapoceti tekst sam spremila sastrane da bih s vama podijelile nove zgode i nezgode Farida, Ehsana, Amina i naseg cimera Jana.

Cimera Jana ostavili smo u Afganistanu, u nasoj kuci-kolacu sa zivopisnim plafonima. Dogovor je bio da ce one stvari koje Farid, Amin i Ehsan ne zele, Jan prodati na vrtnoj rasprodaji. Tako i bi.

Jan je nasim uposlenicima rekao da prodju kroz kucu i odaberu stvari koje zele, s obzirom da se i on uskoro seli. Sva trojica su odlucno odbila uzeti bilo sta iako sa sigurnoscu znam da je Ehsanova majka silno zeljela moj sporet.

Pripreme za vrtnu rasprodaju su pocele. Obavijest je odaslana mailom, golubom pismonosom, usmenom predajom te papirima koji su na dva lokalna jezika obavijestavala susjede o dogadjaju koji se sprema.

Dan prije rasprodaje Jan je jos jednom obisao kucu i ustanovio da plinske cijevi od dvije plinske grijalice nedostaju. Trece plinske grijalice nije nigdje bilo. Nakon nekog vremena, grijalicu je pronasao kod Amina, skupa sa nestalim cijevima. Jan je Aminu rado poklonio skrivenu grijalicu, ali zasto je Amin pokusao unistiti grijalice koje nije zelio ostalo je obavijeno velom tajne.

Nijeproslo ni tri dana od maila u kojem me Jan obavijestava o gornjem dogadjaju, a danas dobih vec novi mail iz Afganistana

Prevodim ga za vas od rijeci do rijeci
-------

RE: kucna rasprodaja

Evo nove price, ovaj put o TV-u:

Prodao sam vas TV Faridu. TV je radio, a ugradjeni DVD player je imao problema, je li tako? U svakom slucaju, Farid je TV kupio. Kad ga je odnio kuci, javio mi je da ni TV ne radi. Izgleda da je Ehsan zelio kupiti TV, ali kada je saznao da ce ga uzeti Farid, otvorio je TV i iz njega izvukao neke kablove, i tako je TV pokvario. Onda je ponudio Farid da od njega otkupi kablove za 2000 afgana (40 $). Farid mu je ponudio 500 afgana. Ehsan je ponudu odbio, tako da je TV trenutno na servisu.

Ne zelim biti dio ovog vrtica i zbog toga nisam razgovarao sa Ehsanom, ali ne mogu se oteti osjecaju da se sve odigralo upravo ovako kako mi je ispricano...

Nevjerovatno, zar ne!

- nastavak slijedi....

------

Mail me je na trenutak zabrinuo. Bilo mi je krivo sto nase stvari zadaju Janu toliko problema, a onda sam si zorno docarala situaciju i jos uvijek se smijem.

I bas kad sam pomislila da sam napokon shvatila afganistance, spoznah da zapravo znam jako, jako malo

- 16:29 - Komentari (16) - Isprintaj - #

26.02.2009., četvrtak

Oprostaji

Kada smo kao nevjencan par suprug i ja prvi put dosli u nase kabulsko susjedstvo izazvalismo javnu sablazan. Muskarac i zena zivjeli su skupa a nisu bili vjencani. Bez obzira na neodobravanje naseg nemoralnog nacina zivota susjedi iz ulice dosli su u pomoc.

Netko je donio cekic, drugi je dionio balu tkanine za zavjese, treci je doino sivacu masinu na kojoj je balu pretvorio u zavjese i stoljnjake ti ih uz pomoc ostatka ulice pokacio po prozorima. Uskoro su iz ostatka susjedstva poceli pristizati ljudi noseci case, tanjure, escajg, pa i stolice i stolove. Uskoro smo u kuci imali sve sto nam je bilo potrebno, pa cak i jedan stednjak. Uprvih sedam dana naseg afganistanskog bivstvovanja, susjedi su nam nosili i ukusno spravljenu afganistansku hranu. Znali su da ne znamo sta i gdje kupiti, a nisu zeljeli da im novi susjedi, gosti Afgansitana budu gladni.
Mi smo u soku prihvacali velikodusne darove u stvarima i hrani ne svacajuci da je ono sto nas jesnaslo afganistanska gostoljubivost.

Kako bismo prestali biti javna sablazan, a svakako smo prije ili kasnije planirali vjencanje, na prvom godisnjem odmoru organizirali smo hitru svadbute se u Afganistan vratili kao bracni par. Nase prijatelje i susjededoveli smo pred novukontroverzu. Zasto oni nemaju djece, pitali su se izmedju sebe svakodnevno, a na nas vrseci stalan pritisak. Na ehsanovoj svadbi njegova mama mi se ljubazno obratila: „ Jeli tako da nam je mlada lijepa?“ „Krasna je.“ slozila sam se, iako sam u sebi jos prezvakavala cinjenicu kako su njih dvoje prvi rod, od dva brata djeca. „Ima samo 18 godina,“ nastavilaje uzareno pricati sretna majka „da si se ti udalamlada sada bi vec imla dijete od 10 godina. Saada si stara.“ Zakljucila je zena i ostavilame u soku. Sa svojih dvadeset i osam godina, uopce se nisam osjecala staro.

Kada smo nedavno Ehsanu, Aminu i Faridu objavili da sam trudna, iako su nam veselo cestitali, u njihovim glasovima se osjetila iskrena zabrinutost: „Miss Ivana,“ rekli su mi „moras sto porije prestati sa poslom i otici kuci. Ovdje nema dobrih bolnica.“
Unatoc njihovim savjetima, radila sam jos neko vrijeme, polako se pripremajuci za onaj tuzan dan kada cemo ih obavijestiti da napustamo Afganistan. Ucinili smo sve sto je u nasoj moci da svim nasim uposlenicima osiguramo nastavak rada i placu, te kada smo u tome i uspjeli, urucili smo im pisma preporuke, malu otpremninu i obavijestili ih o tocnom datumu odlaska.

Sutradana mi je Farid, dok me uje vozio na posao rekao: „Miss Ivana, ja sam ljut i umoran.“ Zbunjeno sam ga upitala zastose tako osjeca, a on mi je odgovorio iznenadjeno: “Pa zato sto mr. Samo i ti idete...“ Neko vrijeme smo proveli u razgovoru zbog njegove ljutnje i umora, dok mi napokon nije zasjalo sunce! On ne zeli koristiti rijec tuzan, jer afganistanac to nece reci ni kada mu umru majka,otac ili dijete, ali je osjecao strahovitu potrebu da samnom podijeli svoju tugu oko naseg odlaska.

I Ehasn i braca Farid i Amin pozvali su nas na oprostajnu vecere koje zbog obiljakojim su nas pocstili, darova i izljeva krite afganistanske njeznosti zasluzuju odvojenu pricu.

- 19:26 - Komentari (16) - Isprintaj - #

07.02.2009., subota

P.S.

Moj oprostajni post je tekst gdje se oprastam od Afganistana, ne od bloga. Jos puno afganistanski prica, ostalo je neispricano.
Mozete ocekivati jos afganistanskih prica, cim nam u novom domu proradi internet, a sada odoh pakirati.
Do skorog citanja!
- 04:23 - Komentari (12) - Isprintaj - #

06.02.2009., petak

Oprostajna prica

Danas je u mom uredu eksplodirala klima. Najprije su iz nje poceli dolaziti cudnovati zvuci. Potom se iz otvora ukazao lagani bijeli dim nakon kojeg je slijedila lavina neke crnkaste prasine i bijelog pepela. Zatim se lagano zaiskrilo kod kutije sa osiguracima, a nedugo zatim cijela moja kancelarija bila je u mraku.

Klime i kutija sa osiguracima najvece su misterije moje kancelarije. Rijetko im se priblizavam, a jos rjedje imam poriv da ih diram. Dakle, o tehnici "sam svoj majstor" nije bilo govora, pozvala sam elektricare.

Dva zbunjena taljana gledala su uokolo u dimom zagusenoj prostoriji, zbunjeno se ceskajuci po savrseno uredjenim bradicama. Nedugo zatim u prostoriju su iz nepoznatog pravca dolutala i dva turcina koji su poceli pregledavati uticnice, testirajuci ih mojim kuhalom za vodu.

Nakon pola sata, ova cetvorica su otisla, te su se vratili pobjedonosno sa sobom vodeci dvojicu afganistanca. Dvojica afganistanca su doista izgledali kao elektricari. Na radnom opasacu nosili su razne, meni nepoznate alate a na glavi su imali zute sljemove.

Podsmjesljivo su pogledali plasticne posudice koje sam postavila uz rub zida, kako bih uhvatila vodu koja je sada u slapovima curila iz pokvarenog klima uredjaja.
Nisu ponjeli lojtre, pa su najprije pokusali popraviti klimu stojeci na mojoj stolici. Moja stolica ima tockice, te je vrlo nestabilna. Ustanovil sa da tako ne ide. Iz konferencijske sale donijeli su koznu, potpuno novu stolicu. Pokusala sam ih nagovoriti da na stolicu prije nego je upropaste blatnjavim cipelama, stave papir, ali to su odlucno odbili.

Nesto su poceli cackati po kutijici sa osiguracima, dok sam ja radila za svojim racunalom koje je zahvaljaujuci cudnoj bateriji ispod stola jos uvijek funkcioniralo.
Tada je radnik na stolici okrenuo glavu na suprotnu stranu od uredjaja koji je popravljao i kihnuo prosuvsi svoje klice po mom vratu, monitoru i stolu. Kihanje je popratio glasnim izvlacenjem sekreta iz najudaljenihih dubina sinusne duplje, te je isti istresao u jednu od zdjelica na podu. Na crnoj vodi iz klima uredjaja sada je plutala ogromna zelena fleka. Izasla sam iz kancelarije i ostavila ih da rade. Kada sam se nakon dva sata vrtila nazad, radnici su nestali, struja je funkcionirala, a u plasticnoj posudi jos je uvijek plutala zelna fleka. Klima jos uvijek nije radila.

Kasljanje, kihanje, hrakanja i zijevanje potpuno su prihvatljiv dio svakodnevnice, cak iako prilikom tih radnji ne pokrijete usta rukom. Kapljice pljuvacke koje izlaze pri tom, ne smatraju se odvratnim niti nepristojnim. Osim toga, u potpuno prihvatljiva ponasanja za muskarce spadaju sve vrste pljuvanja, ceskanja i uriniranje na javnim mjestima, ukoliko pristojno cucnete kod nekog zidica

Ipak, dvije stvari smatraju se odvratnima. Ukoliko prdnete na javnom mjestu, obitelj ce vas se vjerovatno odreci, a istresanje nosa u maramicu, popraceno odgovarajucim zvukovima izazvat ce negodovanje i izrugivanje slucajnih prolaznika.

Dakle, hracite i pljujte, ali na javnom mjestu nikadane praznite nosu maramicu …

I dok mi se zeludac lagano okrece dok pisem ovaj tekst, jedino sto mogu da pomislim je: "Nedostajat ce mi Afganistan i afganistanci. Stvarno ce mi nedostajati."

Farid i Amin su nas u petak pozvali na oprostajnu veceru, a subotu na oprostaj odlazimo kod Ehsana.

Slijedeceg utorka putujemo u Evropu gdje je korištenje maramice poželjno. Ako sve bude teklo po planu za sedam mjeseci suprug i ja cemo postati roditelji. Nase se obitelji raduju zbog toga sto se vracamo kuci, a ja imam osjecaj da napustam dom i odlazim u nepoznato.

- 09:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

22.01.2009., četvrtak

Ponovo u Kabulu!

Evo samo da javim kako sam opet sretno stigla u Kabul. Godisnji u kombinaciji sa bolovanjem je bio dug i zanimljiv. Nove price uskoro slijede cim dovedemo kucu u stanje prikladno za zivot.

Krov je ponovo propustao vodu. Sve je ili mokro ili pljesnivo ili vlazno.

Dakle do skorog citanja!
- 11:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

21.12.2008., nedjelja

Crk'o agregat

(ovo je jedan zakasnjeli tekst da imate sta citat' dok sam na odmoru)

Photobucket

Jutros sam htjela pisati o zimskim radostima koje svakog stanovnika Afganistana neizbježno čekaju, prije ili kasnije, ovisno o mjestu boravka ili kvaliteti življenja. Tema jutrošnjeg teksta trebala je biti kupanje u lončiću vode sa naglaskom na pitanje zašto bi se netko kupao u loncu unatoč punom bojleru vode. Međutim, događaj o kojem me je prije nekoliko minuta obavijestio moj suprug doveo me je u blago stanje očaja. Jutros je u teškim mukama preminuo naš agregat.

Agregat smo kupili dva mjeseca nakon našeg dolaska u Afganistan. Iako su nas nagovarali da uzmemo neki kineski agregat pod imenom Tiger, koji je koštao nešto više od 100 dolara, odlučili smo se za luksuznu, indijsku varijantu. I nismo se pokajali.
Susjed koji je kupio rečenog Tigera mogao ga je koristiti za dvije lampe i televizor. Naš luksuzni agregat, iako navodno jednake snage, pored jasnog svjetla svim kućnim žaruljama davao je snagu i frižiderima, računalima i mašini za rublje. U slučaju nužde, te uz mnogo kašljucanja na agregat smo bez većih problema mogli priključiti i bojler i pumpu za vodu te je kupanje u loncu bilo rezervirano samo za maštu. Kako bi nam sto dulje trajao agregat smo smjestili na počasno mjesto u podrumu. Brižljivo smo ga podmazivali, čistili svjećice i dolijevali gorivo najbolje kvalitete koje se ovdje može naći, a on nas je vjerno služio.

Photobucket

Ali, svemu lijepom dođe kraj i tako je nas mlađahni agregat uslijed godina korištenja oslabio. Najprije smo se odrekli perilice rublja. Naš agregat nije mogao izdržati grijanje vode na 60 stupnjeva, te smo, kada smo željeli oprati veš balansirali sa kilovatima (ili kako se već zove ta jedinica). Agregat smo priključivali direktno na mašinu, neko vrijeme živeći u mraku, riskirajući otapanje frižidera i toplu vodu. Nažalost, agregat je uskoro dodatno oslabio i ostario. Vise nije mogao pokrenuti mašinu ukoliko smo namjestili program na 60 stupnjeva. Prislino smo počeli prati rublje na trideset.
Ukoliko smo odlučili napuniti tank za vodu, morali smo ugasiti hladnjak. Ukoliko smo željeli uključiti hladnjak morali smo isključiti internet. Ukoliko je internet funkcionirao, nije mogao raditi bojler. Počeli smo i stražariti nad stražarima koji su se dokopali blagodati struje. Nama se hrana kvari u frižideru, a oni raspojasano upalili sve sijalice, svoj bojler, radio i TV! Teško zagrijanu vodu u našem bojleru bi potrošili na pranje suđa dok mi dolazeći s posla maštamo o tuširanju.
Svaki dan bili smo prisiljeni donositi teške odluke. Ukoliko se kanta u kojoj držimo prljavo rublje ne može zatvoriti, a ne smrdimo previše, uključujemo mašinu. Ukoliko smo mi prljaviji od veša, uključujemo bojler. Ukoliko imamo nešto važno uraditi, riskiramo smrad veša i nas samih te se odlučujemo za internet. Moj inače uredni muž obustavio je redovno brijanje i sve vise ličio na Afganistanca.
U posljednje vrijeme situacija se dodatno pogoršala. Agregat je kašljao čak i kada bismo upalili noćnu lampu. Tri puta smo ga nosili na servis. Tri puta agregat se vraćao kući i tri puta je opet zakazivao.
Počela je era kupanja u lončiću, te kemijskih čistionica jer mašinu za rublje vise nismo uspjevali pokrenuti ni uz pomoć čarobnih riječi ni uz pomoć čarobnog štapića, a i korištenje pegle je značilo da se svega ostalog moramo odreći.
Danas je bio zadnji radni dan našeg starog agregata čemu su se obradovali susjedi jer im smeta buka.
Ali... novi agregat je također intenzivno crvene boje, a navodno je i duplo snažniji od starog, a buka koju pravi je za nas simfonija. Njegova era tek počinje, tako da još ne znamo šta je sve u stanju učiniti. Nadajmo se najboljem.

- 19:15 - Komentari (16) - Isprintaj - #

10.12.2008., srijeda

Godisnji

Pozdravi svima iz hladne Ljubljane! S obzirom da sam dobila nekoliko zabrinutih mailova od citatelja u kojima me pitaju gdje sam i zasto ne pisem te u kojima izrazavaju zabrinutost da se dogodilo nesto strasno, obavjestavam sve da sam trenutno na godisnjem.
Nakon Ljubljane putujem za Zagreb, Sibenik, Rijeku, Sarajevo, a mozda skoknem i do Beca!
Dakle, nema razloga za zabrinutost, samo smo si priustili put u civilizaciju :o)
Sretni svi nadolazeci praznici!
- 11:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #

27.11.2008., četvrtak

Jedno od troje djece prezivi...

Rodiliste Prije nekloliko dana, Faridu se porodila zena. Trudovi su poceli kasno navecer, nakon sto su se oboje odmarali od mukotrpne organizacije zaruka mladjeg brata Amina. Farid je svoju trudnu zenu nekako doveo do automobila, polegao je na zadnje sjediste i pojurio u bolnicu.

U bolnici su ih docekali pustos i mrak. Ni jedan jedini lijecnik nije bio prisutan, a u bolnici nije bilo struje. Faridovu zenu su u bolnicu zaprimila dva domara. Polegli su je na tanki dusek u hodniku bolnice i poceli traziti lijecnike.

Kada je vidio da od dezurnog lijecnika nema ni traga ni glasa, te da ga se nemoze dobiti ni a telefon, Farid je pozvao svog kucnog lijecnika opce prakse. Covjek je reagriao onoliko brzo koliko to moze iz sna probudjeni covjek. U bolnici je bio za 45 minuta.

Faridova zena je jos uvijek lezala na duseku u hodniku, bez ikakve pomoci lijecnika ili babica. Celo joj je nekom prljavom krpom kvasila cistacica. Prisutni lijecnik opce prakse nije bas znao sta ciniti sa trudnom zenom koja upravo radja blizance. Iako je imao prilike prisustvovati porodjajima, nije znao sta treba ciniti u slucaju blizanaca te kako rijesiti mozebitne komplikacije, a komplikacija je bilo.

U bolnici jos uvijek nije bilo struje, te se sve odvijalo pod svjetlom jedne baterijske lampe i svijece koja je polako dogorijevala. Jedan od domara se dosjetio te je negdje pronasao i upalio plinsku svjetiljku, ubrzo, nestalo je i plina, te je bolnicki hodnik u kojem se upravo radjalo sesto is edmo Faridovo dijete, opet obavio mrak.

Sta se dalje dogadjalo, Farid ne zna. Muskaricma je zabranjeno prisustvovati porodu zene. Nakon poduzeg cekanja ispred vrata centralne bolnice u Kabulu, Farid je dobio novost. Znea je nakon cetiri sata rodila blizance. Djecak je umro pri porodu. Curica je ziva i zdrava. Faridova zena, takodjer je dobro. Otpustili su je kuci samo sat vremena nakon poroda.

Dugo mi je trebalo dok sam iz presretnog Farida izvukla sve ove podatke. Ovaj put ne zbog jezicne barijere. Nekoliko sati nakon poroda Farid me je s posla vozio kuci. Bila sam prehladjena i nisam se osjecala dobro. Nekoliko puta dosla sam u napast da se pozalim na svoje trenutno stanje. Sada mi je drago da sam odustala. i dok smo se tako probijali kroz kabulsku pormetnu guzvu, farid me je jednostavno obavijestio: “Moja zena, duple, jucer bolnica.” Shvatih da mu je zena rodila blizance.

Vec sam ga obasula sa veselim cestitkama kad mi je rekao: “Samo jedno dijete je zivo. Jedno zivo. Curica.”

Grlo mi se stislo. Trebalo mi e nekoliko sekundi da dodjem sebi, a onda sam nekako promucala saucesce. Bilo mi je zao. Ne zelim ni zamisliti koliko tesko je izgubiti tek rodjeno cedo. Dok sam se ja borila sa tugom, Farid me veselo obavijesti: “U redu je, miss Ivana, nismo tuzni. Nitko ga nije znao, Nitko ga nije vidio. Sretni smo zato sto je curica dobro i sto je moja zena jaka i zdrava.”

Poceo je s ponosom pricati o svojoj supruzi koja je jako dobro podnijela porod i koja je vec kuci i kuha rucak te o obitelji koja ce ih posjetiti kako bi se odlucilo ime za bebu.

Dijete koje je izgubio vise nije ni spomenuo. Rekao je samo kako je tako nesto u Afganistanu normalno te kako se cudi da sum u sva djeca jos uvijek ziva.

Istrazila sam statistike. Na tri novordojene beba u Afganistanu ih 2 umru. Od 10 trudnica, najmanje ce cetiri majke umrijeti prilikom porodjaja, tri ce biti u kriticnom stanju, a tri ce najvjerovatnije roditi bez problema.

Trenutno cekamo vijest o Ehsanovoj zeni. Prije nekoliko sati i ona je zavrsila u bolnici. Nesto nije bilo u redu. Curica je umrla. Sudbina majke je jos uvijek neizvjesna.

- 04:16 - Komentari (41) - Isprintaj - #

20.11.2008., četvrtak

Very fast po afganistanski

Prva kuca je very slow. Druga, nova kuca je very fast Afganistanci brzo uce jezike. Mnnogi znaju urdu zahvaljujuci indijskim sapunicama, govore engleski zahvaljujuci holliwoodskim filovima, a naucili su Ruski za vrijeme vladavine rusa. Komuniciranje na nekom od stranih jezika, te na lokalnim dijalektima i mijesanje rjecnika, komunikaciju sa afganistancima cine vrlo zahtijevnom. Svaku rijec iz engleskog jezika, afganistanac ce prilagoditi perzijskom izgovoru, te ce fraze sa lokalnog jezika doslovno prevoditi na engleski stvarajuci dodatnu zabunu.

"Ova kuca je jako brza", rekao je Farid dok smo pregledavali moguce kuce gdje bismo se preselili prije zime. Zeljeli smo izbjeci padanje stopova, poplave i smrznute cijevi. Na zalost, kucu dovoljno "brzu" nismo uspjeli naci.

Neko vrijeme nam je trebalo da shvatimo sta nam Farid pokusava reci upornim ponavljanjem recenice: "Dis haus – veri fast, veri fast."
Zamisljala sam kucu kako na tanjusnim nogicama brzo trci niz ulicu. Znala sam da Farid nije blesav, te da sigurno nije mislio na to.

Tada je Farid pokazao i drvenariju na kuci, te je odusevljeno izjavio: "Vindov very fast." Tada sam pomislila da na afganistanskom engleskom fast znaci cvrsto. Cinjenica i da je okucnica bila very fast, te da su very fast bile i ruze, krov, instalacije i gazda, doveli su me do zakljucka da je very fast nesto najbolje sto se trenutno u Afganistanu ima za ponuditi.

Niz se nastavio: susjedstvo je very fast, automobil je very fast, lokalni supermarket je veri fast kao i lokalni elektricar koji bi nam za mito od 200 dolara mogao srediti struju 24 sata dnevno.

Very fast je fraza kojom ce vam prosjecan afganistanac opisati ono sto je najbolje u svakom pogledu. Iako nam je sada sasvim logicna, te i sami upotrebljavamo very fast frazu kad zelimo opisati kvalitet kupljene robe, trebalo nam je dugo vremena da se naviknemo na tu iskrivljenu percepciju brzine.

Nakon sto smo ustanovili sta very fast znaci, znacenja ostalih fraza bilo je relativno lako otkriti.

Medjutim kako to u Afganistanu uvijek biva ponovo smo ostali bez rijeci nakon ove recenice: "Mis Ivana in Bamyan very fast new Buda found. 190 meters, very fast. Sculpture in Afganistan very fast. Shop picker radio said."

Mis Ivana, to jest, ja sam na brzinu u glavi pokusala odgonetnu misterioznu recenicu. Very fast u ovom kontekstu moze znaciti vrlo star ili vrlo lijep. 190 metara je neprovjerena informacija koja moze znaciti 19 ili 90, ali nikako 190. Kakva skulptura??? Pa vec je spomenuo novog budu i kakav je to radio za kopace radnji???

Nakon poduzeg objasnjavanja ustanovilo se sljedece. Vrlo lijep kip bude je otkriven u Bamiyanu. Visok je 19 metera i u lezecem je polozaju. Kultura, a ne skulptura, u Afganistanu je vrlo stara. Informaciju je saznao dok je sa kolegom iz susjedne radnje (shop keeper, a ne shop picker) slusao radio.

Ovog Budu u lezecem polozaju otkrila je ekipa koja radi na restauraciji kipova koje su 2001. unistili talibani. Devetnaest metarski buda je u odlicnom stanju. Talibani ga nisu unistili jer je bio pokriven sa nekoliko metara zemlje, te nisu znali za njegovo postojanje. Very fast za Afganistan, very slow po talibane.

Legenda kaze, a neka putopisna djela potvrdjuju, da se u ovoj istoj dolini krije jos jedan Buda u lezecem polozaju dug preko 200 metara.

Nakon desifriranja prvih nekoliko Faridovih recenica, doci do ostalih podataka nije bilo ni upola tako tesko. Jednom kada imate kljuc sifre, razgovor postaje jednostavan. Takoreci very fast.

- 05:16 - Komentari (13) - Isprintaj - #

13.11.2008., četvrtak

Heroj ulice

Heroj Cetrnaeste ulice



Proteklih nekoliko tjedana, biti stranac u Kabulu, postalo je pomalo frustrirajuce. Najprije je ubijena humanitarka GayleWilliams. Nedugo zatim, dvojica uposlenika DHL-a su ubijena kada su pokusala sprijeciti sverc narkoticima kroz ovaj servis.



Pored ova dva ubojstva broj otmica posljednjih tjedana se drasticno povecao. Najprije je kidnapiran sin vlasnika Azizi banke, koji je i sam radio u banci kao sluzbenik. Samo dva dana kasnije, kidnapiran je i vazan politicar, a nedavno je otet i francuz humanitarac, Dany Egreteau.



Otmice i ubojstva izazvala su zgrazanje svjetske javnosti, te izazvala masovno poostrenje sigurnosnih procedura u mnogim internacionalnim organizacijama. Vecini stranih drzavljana zabranjeno je kretanje po gradu, a nas je upozorio vozac Farid: "Miss Ivana, nemoj molim te hodati okolo. Ako ti nesto treba, nazovi i ja cu ti sve sto je potrebno dovesti direktno kuci."



Zbog Faridovog upozorenja, privremeno su prestale moje setnje bazarima Kabula, a ukoliko bi se morali zaustaviti Farid bi me zakljucao u svoju Toyotu i sam otisao u kupovinu. Tek od jucer mi je ponovo dozvolio da iz automobila privirim u lokalnu zelenaru i sama izaberem svoju cvjetacu.



Zbog ovih otmica, slika prosjecnog afganistanca opet se izjednacila sa slikom o krvolocnom teroristi. Iz postovanja prema afganistancima koji nisu takvi pisem ovu pricu.

U nasem strom susjedstvu, zivjeli smo tek nekoliko kuca dalje od Malikove obitelji.

Malik je vozio taksi i pomagao je Faridu sa nabavkom taknina za radnjicu kod Baharistani kina u Karte Parwanu.

Kada su dvoje francuza, koji su se nedavno doselili u ovo naselje odlucili prosetati do pekare u cetrnaestoj ulici, put im je presjekla Toyota Corrola u kojoj su sjedila trojica zamaskiranih kriminalaca.

U cetrnaestoj ulici zivio je i Malik sa svoje dvije zene i omanjim coporom djece. Upravo u to vrijeme prao je svoje vozilo uz rub ulice. Kada je Malik vidio sta se dogadja, potrcao je prema zamaskiranom muskarcu koji je drzao Danya i zaskocio ga s ledja.

Ohrabren podrskom afganistanca, francuz Dany se poceo hrvati sa svojim napadacem. Kriminalci, koji su za to vrijeme pokusavali uhvatiti francuskinju koja je bjezala, odlucili su pomoci kolegi u nevolji te su zapucali u Malikova ledja. Malik je umro na licu mjesta.

Farid je isao na Malikovu sahranu, a prije toga je posjetio i njegovu obitelj, gdje je Malikovo tijelo cekalo obred.

Lijeva strana Malikovog lica bila je potupono raznesena. Rame je bilo odvaljeno i ruka se za njega jedva drzala. Farid pretpostavlja da su mu i ledja bila potpuno izresetana.

Zahvaljujuci Maliku, francuskinja je uspjela pobjeci na sigurno. Policija jos uvijek traga za tridesetdvogodisnjim Danyjem. Zbog toga u svakoj ulici naseg susjedstva patroliraju dva policajca. Prica o nestalom francuzu se nastvlja.

Afganistancu koji je za gosta riskirao i izgubio zivot vecina medija posvetila je tek jednu kratku recenicu.

- 09:39 - Komentari (13) - Isprintaj - #

07.11.2008., petak

Eselam alejkum– zvono s dusom

Photobucket

Kada smo se tek upustilu u avanturu zvanu zivot na afganistanski nacin, suprug i ja se ipak nismo mogli odreci nekih civilzacijskih napravica.

I prije dolaska u Afganistan imali smo priliku susrestati se sa cucavcem, pogotvo u birtijama zabitih sela gdje smo se zaustavljali na kratki predah u voznji. I dok smo te kratkotrajne susrete uspjesno prezivljavali, zivot uz cucavac nismo bili spremni prihvatiti te smo u nasu afganistansku kucu najprije instalirali pristojnu klozetsku solju.
I sada se, na putovanjima kroz afganistan susrecemo sa ogavnim klozetima, ali nas u vlastitoj kuci uvijek doceka utjesna udobnost solje.

Pored šolje jedna od prvih stvari koju smo instalirali na nas afganistanski dom bilo je zvono na ulaznim vratima. Iz nekog razloga afganistanske kuce uglavnom ne posjedju zvono. Ukoliko kuca ima zvono, sa sigurnoscu mozete zakljuciti kako tu zive neki pomodni stranci. U medjuvremenu smo promijenili tri do cetri razlicita zvona, da bismo na kraju potpuno odustali.

Sada, kao i svi susjedi, manicno lupamo na zeljezna vrata nadajuci se kako ce nas netko od ukucana i pored buke agregata, laveza pasa i indijske glazbe, ipak cuti.

Bez obzira na to sto bez zvona zivimo vec vise od godinu i pol dana sa nostalgijom se prisjecamo naseg prvog instaliranog uredjaja.

Photobucket

Nekoliko dana nam je trebalo prije nego sto smo uspjeli objasniti Aminu i Ehsanu sta nam to zapravo treba, i kako to obicno biva, vec smo posustali, lagano se mireci sa cinjenicom da su jezicka i kulturoloska razlike jednostavno prevelike. I bas kad smo se pomirili sa neuspjehom, Ehsan je iz radnje svoga brata donio neku plasticnu grdobinu na kojoj je velikim crvenim slovima, pored niza kineskih znakova pisalo i "DOOR BELL" .

Aminov brat Salim, za kojeg se u susjedstvu prica kako je dobar elektricar, pricvrstio je zvono na zid pri tom gadno ostecujuci nasa zuta, metalna vrata. Kada sam probala dohvatiti zvono, ustanovilo se da su precijenili moju visnu te sam trazila da zvono namjeste malo nize. S obzirom da nisu zeljeli riskirati ostecenje vrata na jos jednom mjestu, pored vrata, te neposredno ispod zvona donjeli su ciglicu i stap.

Kada sam se popela na ciglu, stapom sam uspjela dohvatiti zvono koje je ispustilno najljepsi zvuk na svijetu. Piskutavi glasic, iskrivljen jeftinim zvucnikom glasno je zaurlao dobrodoslicu: "Eselam alejkum!".

Neko vrijeme smo citali upute pokusavajuci promijeniti zvuk zvona u nesto drugo, manje piskutavo, ali nam upute na kineskom nisu davale nikakvo rjesenje. Sretni da uopce imamo zvono, zadacu otkrivanja tajne mjenjanja zvuka prepustili smo Ehsanu.

Ehsan je vrijedno radio na povjerenoj mu zadaci sve dok jednog dana, nakon sto sam se popela na ciglu i stapom dohvatila zvono zvono nije isputilo dobrodoslicu "Eselam Alejkum", nego iskrivljenu verziju nekog Mocartovog djela. "Probaj neku drugu melodiju", zamolili smo Ehsana.

Prilikom slijedeceg zovnjenja, imali smo priliku cuti pjev histericnog slavuja. "Probaj neku drugu melodiju", zamolili smo opet. Tada nas je zvono iznenadilo neugodnim glasanjem automobilske sirene.

Nakon tjedan dana mjenjanja zvuka vratili smo se na "Eselam alejkum" ili po naski mir s vama. Svaki put kada bismo se vratili s posla i pozvonili na vrata, zvono bi nas uljudno pozdravilo te glasno najavilo ne samo ukucanima, nego i susjedima, nas povratak s posla.
Djeca is susjedstva su prolazi pokraj nasih vrata glasno izvikujuci "Eselam alejkum" u znak pozdrava nasem pristojnom zvonu.

Nakon sto se Eselam pokvario, pokusali smo pronaci neko drugo zvonce s dusom. Do danas, nismo uspjeli.

Bas me interesira prodaju li se zvona s dusom negdje kod nas…
- 11:13 - Komentari (13) - Isprintaj - #

29.10.2008., srijeda

Policija Afganistana - fotke

Policijska oprema u Estalifu
Photobucket

Policajac odmara
Photobucket

A ponekad i rade
Photobucket

Najbolji policajac ikad
Photobucket
- 14:15 - Komentari (16) - Isprintaj - #

24.10.2008., petak

Policija trenira strogocu

Svaki drustveno etablirani gradjanin Afganistana mito i podmicivanje smatra svakodnevnicom, te se trudi u tom lancu zauzeti sto bolje mjesto. Vrlo nisko na toj ljestvici nalaze se policajci. Susreti sa afganistanskim policajcima nikada mi nisu bili omiljeni dio voznje gradom. Zbog vrlo niskih placa, skloni su izazivanju sirotih gradjana koji onda svoje grijehe peru mitom.

Vrijeme kada treba izbjegavati voznju gradom definitivno je vrijeme rucka. U to doba vas policajac zaustavi bez ikakvog razloga te otvoreno trazi novac za svoj obrok i caj. Pri tome ni ne pokusava sakriti da niste u tom trenutku napravili nikakav prekrsaj.
Ukoliko od vas ne izvuce novac, ostetit ce vam automobil. Zapanjeno smo gledali kako sa Zalmaijevog taksija policajac otkida antenu. Zalmai nije reagirao. Objasnio nam je da ce otkinutu antenu policajac odnijeti u radnjicu za prodaju autodijelova. Tamo ce je prodati za dolar ili dva, te od toga kupiti caj i kruh.Tako Zalmai zna gdje ce je naci i otkupiti. Više voli tako nego potkupljivati policajca da mu to ne uradi.

U vrijeme rucka, nekoliko tjedana ranije, policajci su nas zaustavili kada smo se vracali sa trznice. Kada nam nisu uspjeli izvuci novac, trazili su da ih podmitimo povrcem. Odlucno sam odbila, pokazujuci im press karticu. Tada su se povukli i ostavili nas na miru.

Policajci su slicni i u Mazar -e- Sharifu. Kratko sam se zaustavila na uglu ulice kako bih kupila telefonsku karticu. Strankinja na ulici uvijek privlaci pozoronost te su se oko mene okupili mnogobrojni znatizeljnici. Lokalnom policajcu to je ponasanje bilo sumnjivo, pa se zaletio u grupu koja me je okruzivala, razbijajuci je, te pri tom oborivsi na plocnik invalida koji je stajao pokraj mene. Invalid je slomio svoju zdravu nogu. Platili smo mu taksi koji ga je odvezao u bolnicu.

Prije nekoliko dana je jedna od lokalnih TV stanica prikazala zanimljiv snimak. Dok je na mjestu zlocina svjedok govorio o neprofesionalnosti policije, lokalni policajac se zaletio i pred kamerama mu razbio nos.

Moj suprug je zahvaljujuci nepismenim policajcima u glavnoj policijskoj stanici proveo 6 sati, i to na odjelu za kriminalnu obradu. Uhavitili su ga "na djelu" kada je pokusao fotografirati ukras postavljen za veliki shiitski praznik. Stranac sa fotoaparatom je bio toliko sumljiv da su tri policijska vozila zatvorila promet, na cijelom raskrizju. Problem je nastao kada policajci koji su ga privodili nisu znali procitati cudnovate isprave koje je moj suprug nosio sa sobom. Za vrijeme provedeno na policiji pokusali su mu oduzeti fotoaparat, prijetili su mu zatvorskom kaznom, te otvoreno trazili novac za papir kojim mu dozvoljavaju odlazak.

Proteklu noc, imali smo najcudniji susret sa policajcem ikada. Oko 22 sata vracali smo se iz posjete prijateljima koji zive u kabulskom naselju Makroyan. Makroyan je poznat kao "vrlo lose mjesto". Navodno se tamo nalaze bordeli i mjesta gdje se za male pare moze uzivati u raznoraznim drogama, alkoholnim picima, te ostalim porocima. Na izlazu iz naselja zaustavio nas je policajac. "A joj sta sad ovi hoce," pomislila sam, ocekujuci uobicajeni bljesak baterijske lampe u oci. Farid je rezignirano upalio svjetlo u automobilu i otvorio prozor. Vec se spremao na poduze objasnjavanje te razracunavanje sa policajcima koji ce sigurno htjeti najmanje pet dolara. Obicno policijsko zaustavljanje prati i detaljna pretraga vozila. Ono sto se dogodilo, bilo je skoro pa nevjerovatno: policajac je pristojno progovorio dvije tri kratke recinice sa Faridom, i uputio se prema straznjem sjedistu vozila. Spustili smo prozor. Policajac se sageo i na solidnom engleskom nam zahvalio na suradnji! Proturio je ruku kroz prozor kako bi se rukovao za pozdrav i otisao!
Farid je startao auto i krenuli smo dalje. Do kuce smo vozili u sokom izazvanoj tisni.

Mislili smo da je nemoguce, ali, napokon smo upoznali pristojnog policajca!

(Postavit cu slike policajaca cim struja bude suradjivala)
- 15:05 - Komentari (15) - Isprintaj - #

19.10.2008., nedjelja

Blizanci na izvoz

Kada se uhvatim jedne teme tesko mi je odustati. Cini mi se kao da jedni naslute sta pricaju drugi, pa me onda sa svih strana obasipaju slicnim temama. Naime, i Faridova zena je trudna. Iz nekog, meni jos ne shvatljivog razloga, Farid je odlucio sa mnom podjeliti detalje.

Photobucket

Bio je dan prije Bajrama. Zbog toga je misterija posta jos uvijek bila jedna od glavnih tema. Zanimalo me je kada djeca pocinju postiti. Od kolegice hazare sam cula da djevojcice pocinju postiti sa 9, a djecaci sa 16 godina. Htjela sam provjeriti tu cinjenicu, pa sam priupitala i Farida za misljenje.
Zbog uvijek prisutne jezicne barijere Farid je pogresno protumacio pitanje. Poceo je pricati o braku. Rekao mi je da se curice ne smiju udavati prije nego sto napune cetrnaest godina. Dok je za decke donja granica sesnaest godina.

Pokusala sam mu objasniti da to nije ono sto me zanima, ali on je nastavio: "Doktori ne preporucuju brakove tako mladih ljudi. Onda su djeca slaba, a i majke cesto umiru na porodjaju ako su premlade."
"Dobro, dobro, ali mene zanima o postu," prekinula sam ga ja. Nije se obazirao, nego je nastavio bracnu pricu: "Ja sam imao 25 a zena 22 kada smo se vjencali. Zato su nasa djeca jaka i zdrava, a zena moze puno radjati."

"Tako je," slozila sam se ja, "ali kada pocinjete postiti? U kojoj godini?". Insistirala sam na odgovoru, ali Farida to nije zbunilo nego mi je za svoju gornju tvrdnju ponudio dokaz: "Eto, ja cu za dva mjeseca opet postati otac. Zena mi nosi blizance"

Konacno me to navelo da odustanem od pitanja i pazljivo slusam.

Farid je otac jedne petnaestogodisnje curice i dva para blizanaca. Uvijek po djevojčica i dječak, i to usprkos genetici. Ni u Faridovoj ni u obitelji njegove zene nikad nije bilo blizanaca!

Kada su se supruga i on vjencali odlucili su da nece imati vise od troje djece. Blizanci su poremetili stvar. Nakon drugog para blizanaca, doktor je zeni dao kontracepcijske pilule. Bez obzira na savjesno uzimanje pilula opet je zatrudnila "Glupi doktor joj je dao tablete kojima je prosao rok trajanja," ljutio se Farid. "Da sam znao, mi bi se samo, ma znas - dodirivali." Rijec "touch" popratio je stidiljivo dodirivanjem dva kaziprsta, koja je zatim protrljao jedan uz drugi. "Da sam znao da tablete ne rade, uzeo bih, znas." poslije kratke pauze je dodao "kondom".

Bila sam jos uvijek u soku, ali sam se trudila da se to ne primijeti. O takvim se stvarima ne ragovara sa zenama. O takvim se stvarima ne ragovara ni sa vlastitom zenom. Doslo mi je da ga na to upozorim iz postovanja prema njihovoj tradiciji, ali radoznalost je bila veca

Ono sto me je interesiralo vise od zastite koju Farid i zena provode je treci par blizanaca koji Faridova zena nosi. I to opet djecaka i curicu. Farid je i za to imao objasnjenje: "Doktor je rekao mojoj zeni da ja imam snaznu, ma znas."opet pauza "musku vodu."

Poceo je poricati kako je to i zbog toga sto je on dovoljno star, te da mladi i neiskusni supruzi ne mogu praviti blizance. Dokaz za to je i njegova prva kcerka. Jedina koja nije dosla u paru.
Pokusala sam mu objasniti da je zapravo zena ta koja "pravi" blizance. Nije popustio. "Ma znam da zena ima, hm, dvoja vrata, ali doktor kaze da je to do muske vode".
Tada je za primijer naveo svog mladjeg brata Salima i njegovu snaestogodisnju zenu, koji su jedva iznijeli jedno dijete.

Nakon toga nam je postalo malo neugodno, te smo razgovor obustavili kao po dogovoru. U svakom slucaju prinove stizu za dva mjeseca.
Ukoliko zelite blizance, a ne uspjeva vam, javite se.


- 09:22 - Komentari (13) - Isprintaj - #

11.10.2008., subota

Ultrazvuk za Ehsana

I napokon, dosao je i taj dan. Ehsan je odveo Shukriju na televizor za gledanje beba.
Shukria je, unatoc savjetu lipe mare, kod doktorice u ordinaciju usla sama. Muskarcima je zabranjeno uci u tu zgradu uopce. Na vratima zagrade za zene stoje dva naouruzana policajca i dvije policajke.
Pun iscekivanja, Ehsan je cucao u dvoristu bolnice dva sata sa ostalim muskarcima. Vecina je ledjima naslonjena na zid zgrade, stiskajuci se sto blize ulazu. One koji se previse piriblize naoruzani strazari uporno tjeraju. U dvoristu bolnice je jedan snalazljivi poduzetnik otvorio i stand za prodaju caja za muskarce koji cuce i cekaju.
Napokon, zene izlaze, jedna po jedna. Izlazi i Shukrija. Dijete je zdravo i dobro. Dijete je curcia. Ehsan ce dobiti kcerku i presretan je. Kaze da su djecci zlocesti.
Novo ime za curicu je u opticaju: Shukrufa.



- 13:25 - Komentari (12) - Isprintaj - #

02.10.2008., četvrtak

Ehsan je trudan!

Dobro, Ehsanova zena Shukria je trudna, ali s obzirom na Ehsanov patnicki izraz lica cini mi se da je trudniji on.

Ehsan
Photobucket

Bez obzira na moju radoznalu upornost te na suptilno ispitivanje mog muza, Ehsan je cvrsto cuvao tajne iz svoje bracne loznice. Nismo uspjeli saznati nista. Zahvaljujuci Ehsanovom starijem bratu Wahidu i susjedu Faridu novost je ipak izašla na svjetlo dana.

Dok smo poslije obilnog rucka u Ehsanovoj kuci svi skupa pili caj, nekako su domacini nadosli i na tu temu. Iskusni Wahid, te iskusniji Farid, obojica roditelji cijelog copora djece, zakacili su se za temu i poceli "zelenog" Ehsana ispitivati o prvoj bracnoj noci. Nesretnik se ulovio u klopku. Njegovu prvu recenicu, o djetetu koje ce mu "za tri mjeseca sjediti u krlu", bezobraznici su popratili salvama smjeha.


Wahid i njegova kcerka Zhala

Photobucket

Farid je kroz suze smijalice objasnjavao novopecenom suprugu, da se na dijete ceka devet mjeseci, te da tada sigurno nece sjediti. Wahid je tu uskocio sa vec poznatom oznakom spolnog cina. Ponovio je "chaka, chaka" nekoliko puta, te dodao nesto na dariju. Wahidovu tajanstvenu recenicu nisam uspjela prevesti. Znam samo da je sadrzavala rijec kun - u prijevodu "straznjica".

Sva sreca da ni Wahid ni Farid nisu znali koliko dobro mogu razumjeti dari, inace nikada ne bih saznala nista. Trud mog strogog ucitelja darija, koji insistira na urednom ucenju i pisanju zadace i kojem se ne usudim doci na cas bez znanja lekcije, urodio je plodom.
Wahind i Farid kao da su nesto posumnjali, te su me uskoro diskretno zamolili da odem pozdraviti zene u susjednoj prostoriji.

Nakon te torture, Ehsan se potpuno zatvorio, te iz njega vise nitko nije mogao izvuci nista. Vrijeme je prolazilo, a Ehsan je sutio. Povremene sale na tezak zivot supruga, nisu odavale mnogo. S vremena na vrijeme mogao se u njegovim ocima primjetiti lagani nagovjestaj brige.

U petak sam ga napokon uhvatila. Kako je petak neradni dan, a ja sam se probudila ranom zorom, odlucila sam velikodusno ostaviti supruga u svijetu snova. Skuhala sam kavu i s knjigom sam otisla u dvoriste na lagano vikend razbudjivanje. Tada se pojavio Ehsan. Stajao je u okviru od vrata i tajnastveno se smjesio.

Kao i svaki put kad zelim izvuci neku informaciju, dovela sam ga u nezgodnu situaciju i direktno ga upitala: "Pa dobro, u braku si vec godinu dana. Kada ces vise postati otac?"

Ucinilo mi se da sam na njegovom tamnom licu otkrila naznake crvenila. Zena nikako ne bi smjela ovako razgovarati sa jednim muskarcem, ali odlucila sam da cu riskirati. Osim toga, ako me pogresno shvati uvijek mogu okrenuti sve na zezanciju. Nisam ocekivala odgovor. Cisto sam htjela vidjeti reakciju. A onda se ipak odlucio.

Ehsan me je pogledao sasvim ozbiljno i odgovorio: "Shukria ce iza Eida (Bajrama) uci u peti mjesec."

Ispricao mi je tada da je Shukria jedno dijete vec izgubila. Igrala se preskakanja konopa sa Ehsanovom mladjom sestrom. Zato joj je lijecnik ovaj put zabranio igranje.

Ehsan i Shukria
Photobucket

Toliko me je sokirala Ehsanova otvorenost da sam ostatak razgovora gotovo i zaboravila. Znam da se zalio na skupe ljekare, i na cudnovatu spravu gdje se dijete moze vidjeti na televizoru. "Zamisli," rekao je "sada postoji televizor na kojem mozes vidjeti da li je dijete musko ili zensko." Dugo mi je trebalo, ali je napokon shvatio da je glavna svrha ultrazvuka vidjeti da li se dijete pravilno razvija. Odlucio je, iako je bio skeptican, da ce zeni platiti i ovaj pregled.

Zabrinuto je dodao: "Ovo sve oko djece je stvarno naporno, ne znam kako cu napraviti jos najmanje jedanaest." Misterija broja 11 mi je bila zanimljiva: "Zasto jos jedanaest?" "Moj otac je imao jedanaestoro djece. To znaci da ja moram imati najmanje jedno vise," objasnio je strpljivo Ehsan.

Dakle, ako budje djecak, dijete ce se najvjerovatnije zvati Ehsamudin. Prvorodjeni sin mora u svom imenu sadrzavati i ocevo ime. Prvorodjena curica mora u svom imenu imati majcino ime. Zato ce se curica zvati na Shukra (ili tako nesto), sto u prijevodu znaci ruzin pupoljak.
Ime ce djetetu dati Ehsanov otac nakon sto im tiho na uho sapne "Allahu oekber". To znači slava Bogu.
S nestrpljenjem cekam prinovu.


- 11:21 - Komentari (26) - Isprintaj - #

25.09.2008., četvrtak

Strpljen - spasen

Neka istrazivanja pokazuju kako prosjecan covjek provede vise od jedne godine zivota cekajuci u raznim bankama, supermarketima, zracnim lukama, stanicama te prometnim guzvama.

Sigurna sam da prosjecan afganistanca cekajuci potrosi puno vise zivota.
Zato se strpljenju i "inshallah" filozofiji svaki afganistanac uci od malih nogu. Mi smo, kako bismo sacuvali zivce, morali proci brzi tecaj.

Pocinje se sa prometnim guzvama. Prometne guzve u Kabulu su svakodnevnica. Ulice ovog grada pravljene prije trideset godina nisu sanirane niti jedan jedini put. U medjuvremenu se broj vozila udesetostrucio. I to kakvih vozila. Pored vas u guzvi mirno stoji magarac. Ulicu, izmedju vozila, prelazi stado ovaca. Pored vas je sareno oslikani pakistanski kamion, a desno od vas vojno vozilo sa vojnicima naoruzanim do zuba, koji se bezuspjesno pokusavaju probiti rubom plocnika, pravdajuci se glasnom sirenom.

Neki vidovi transporta:
Pakistanski kamion i kabulski taksi
Photobucket

A moze i ovako
Photobucket

Bicikli - pouzdani drugovi svakog Afganistanca
Photobucket

Kao ustalom i magarci
Photobucket

Svi vozaci trube, tako da glasnu sirenu vojnog vozila mogu cuti samo oni najblizi susjedi. Nekoliko vozaca dovikuje pastiru da pozuri sa prelaskom ulice. Djeca prosjace oko vozila glasno vicuci "bakshish, bakshish". U tom momentu motocikl ispred vas se pomakne za dva metra. S obzirom da je sa vase strane upravo dosao prodavac sa malim standom na tockovima ne uspijevate se pomaknuti, nego to ucini vas lijevi susjed koji sada zadovoljno blokira prolaz i vama i svima iza sebe.

Prometne guzve u Afganistanu prati strahovita neizvjesnost. Nekim cudom, ovakve se guzve znaju rascistiti za desetak minuta, dok drugi put morate cekati dva do tri sata.
Nakon mjeseci nerviranja, potpuno smo se opustili. Cekanje u prometnoj guzvi ne izazva nam vise blage slomove zivaca.

Kada smo svaladali prometne guzve, prelazimo na visi nivo: zracni prevoz.
Zaboravite na sve predstave o tome koje ste stekli na zapadu. Vrijeme je za probijanje u zracnu luku. Da biste usli na Kabulski internacionali aerodrome morate prvo proci pregled torbi. Skener za torbe ponekad radi, a ponekad i ne. Naravno, radi se o jednom jedinom skeneru. Bez obzira na to da li skener radi, savjesni redari ce otvoriti svaku torbu i detaljno je pregledati. Na pregledanje torbi u zenskom redu, znatno se manje ceka. Zbog toga smo suprug i ja razvili strategiju: sve torbe na pregled nosim ja. Zene putuju rjedje, pa sam u zenskom redu cesto sama.

Kada prodjete prvu kontrolu torbi, dolazite do velike ograde i betonskog zida gdje cekate da vam se novi strazar smiluje i pusti vas naprijed. Zbog cega tu stojimo, ne zna se. Nakon nekog vremena, dogadja se i ta radost pa napredujete dalje ka novim strazarima koji vas zadrzavaju na neko vrijeme. Zbog cega, takodjer se ne zna. Sa te pozicije vec mozete vidjeti aerodromsku zgradu i dugacak red do drugih strazara koji pregledavaju torbe. Sluzimo se istom tehnikom, te opet odnosim sve stvari u zenski red. Prolazimo relativno brzo do aerodromske zgrade. Iako kazu da je nedavno obnovljena, zgrada jois uvijek potsjeca na rusevinu koju su sagradili rusi nekoliko desetljeca ranije. Na ulazu pretresaju muskarce pa baterijsku lampu i upaljac skrivamo u moju torbu. To cesto zna biti jedini prosvercovani upaljac pa pusaci stoje u redu kako bi dosli do dragocjene spravice.

Dolazimo do treceg reda. Tu placamo aerodromsku taksu. Tu ce onima slabijih zivaca za desetak dolara pomoci vojnik. Provesce vas preko reda u prostoriju u kojoj cete opet cekati kako biste se cekirali na let. Mi smo strazara potplatili samo jednom. Veselje koje osjecate prilikom naguravanje je nesto sto ne zelimo propustiti.

U redu za cekiranje na let primjecuju da nam nisu umotali torbe u neku foliju. Pokusavaju nas nagovorit da izadjemo iz reda jer je umotavanje u foliju obavezno. Odlucno odbijamo i idemo dalje. Umotavac torbi u foliju ne odustaje te nas slijedi do samog saltera. Tu nam daju komadic papira i torbe, neumotane, odlaze na let.

Doalzimo do pretposljednjeg reda. Tu cekamo da nas jos jednom ispipaju i pregledaju rucni prtljag. Ne dozvoljavaju nam ponijeti kablove za fotoaparat te ih suprug potplacuje sa deset dolara a ja radim laganus scenu pokazujuci svoju press karticu te bitno preuvelicavajuci cijenu fotoaparata. Galamim kako ce mi strazari osobno platii stetu ako se bilo sto dogodi mojoj cijenjenoj opremi.

Cetvrti red je sala. Tu nam kratko osmotre putne dokumente i idemo dalje.
Tek tada pocinje pravo cekanje. Da li ce zrakoplov doci ili ne, ne zna se. Misterija je i koliko dugo cemo cekati.

Ukoliko imamo srece, te zrakoplov doista poleti taj dan, cekaju nas jos dva reda. Prvi red je zapravo stampedo putnika koji se pokusavaju sto prije probiti do autobusa koji nas treba odvesti do naseg zrakoplova.
Drugi red je gori. Cekate na strasnoj zegi ili strasnoj zimi, dok strazar pusta putnike u avion. Jednog po jednog. Kada se napokon ukrcate u letjelicu pitate se hoce li ta skalamerija uopce moci poletjeti. Ali, nevjerovatno, skalamerija leti i, za razliku od svih ostalih avioprevoznika, ima najbolju hranu na svijetu. Nekoliko puta sam posumnjala da se kod pilotove kabine krije pakistanski pretis lonac koji lagano krcka na malenom plinskom kuhalu. Zahvaljujuci tradicionalnoj afganistanskoj gostoljubivosti i postovanje prema gostu putnici mogu dobiti i repete, a mi tu divnu mogucnost nerijetko iskoristavamo.

- 05:23 - Komentari (20) - Isprintaj - #

18.09.2008., četvrtak

Afganistanska pita zeljanica

Znam da je ovo vec drugi post o hrani, ali ja sam tako ponosna na vesnino i moje dostignuce da se moram pohvaliti: napokon nam je poslo za rukom napraviti zeljanicu.
Izdrzite jos jednu gastronomsku pricu, pateci u sebi a diveci se na glas.

Da bismo dosle do zeljenog cilja morale smo svaladati mnogobrojne prepreke: nedostatak odgovarajuceg sira, nedostatak odgovarajuceg brasna, nedostatag odgovarajuceg zelja, nedostatak odgovarajuce rerne, nedostatak odgovarajuce tepsije te nedostatak znanja i vjestine.

Recepet smo naravno skinule sa interneta, te su se time nase spoznaje o zeljanici povecale za 90%.

Priblizno odgovarajuci sir smo uspjeli naci u Karimi super marketu. Bio je basnoslovno skup. Kutijica od 100 grama kostala je 4 dolara. Kupili smo deset kutijica. Bacile smo dvije, jer je sir u njima bio zelen. Od deset jaja, bacile smo 6, jer su i ona bila zelena. Zeleni spinat nismo bacile.

Spinat smo nasle ali je vec bio proprilicno star. Nikada do tada nisam vidjela spinat u cvatu.

Zamjesile smo dva puta vise tjesta nego sto nam je trebalo. Polovicu tjesta smo bacile jer smo ga upropastile, ali onaj dio koji nismo upropastile pretvorili smo u najdivniju zeljanicu ikada. I buregdzije iz sarajevskog Fiorina bi nam pozavidjele.

Evo dokaza:

Jufka se razvila i spremna je za filovanje

Photobucket

Gotova pita nakon cetiri sata truda, dvije kile prosutog brasna i zivcanog sloma
Photobucket

Spremno za konzumiranje uz jogort iz Herata
Photobucket

Dokaz da je bilo fino
Photobucket

- 06:11 - Komentari (23) - Isprintaj - #

14.09.2008., nedjelja

Afganistanski persin

Ono što će vam pomoći da preživite u Afganistanu, kao u ostalom i u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu, je hrana. A hrane je u Afganistanu malo. Ona hrana koja postoji je ili potpuno drugačijeg ukusa ili neprepoznatljiva.

Jedan od razloga nedostatka hrane je i to što se na većini obradivih polja uzgaja mak
Photobucket

Nakon što osmotrite barake sklepane od kartona, najlona i dvije daske, a koje u našem susjedstvu zovu mesnica, voćarna i pekarnica odlučite se hraniti isključivo konzerviranom hranom i instant juhama. Konzerve i juhe nisu zadovoljile naše potrebe te smo nakon mjesec dana odlučili napraviti salatu.

"Trebaju mi mrkva, rajčica, mladi luk i peršin", rekla sam Ehsanu koji me je zbunjeno gledao. Amin je stajao u blizini također pokušavajući odgonetnuti moj tajanstveni spisak.

"Što je peršin", pitali su zbunjeno. Uzela sam list papira i pokušala nacrtati listić peršina. Nisu shvatili. Nije ni čudo. Nacrtani listić ličio je vise na ginko bilobu. Nikada nisam znala crtati. Pokušala sam im opisati tu čudnovatu biljku: "Ima korijen kao zardak (mrkva) ali je bijel, a gornji listići su malo drugačiji. Idu ovako." Tu sam rukama napravila neki čudnovati pokret koji bi trebao označavati bujnost i rastresitost. Nisu shvatili.

Tada je moj suprug, koji ima nešto vise talenta za crtanje pokušao nacrtati peršin. Amin je shvatio: "Mrkvin brat, gashnish" pobjedonosno je uzviknuo. Uskoro se vratio iz dućana noseći pored peršina i brdo svježe nane. "Zaboravila si napisati nana. Salata se ne može praviti bez nane."

Nisam znala što da uradim sa svežnjem od dvije kile nane. Jedno je bilo sigurno. Nisam je namjeravala upotrijebiti u salati. Uzela sam peršin i počela ga sitno sjeckati. Neobičan smrad se raširio kuhinjom. "Čudnog li peršina", mislila sam, dok sam ga u obilnim količinama ubacivala u svoju divnu salatu. Obroke uvijek tempiramo prema pekari kako bismo jeli vruć kruh. Naan, afganistanski kruh koji podsjeća na pizza tijesto osuši se već nakon sat vremena i tada postaje u potpunosti neupotrebljiv. Ni ptice ga neće.

Kada je došao naan, svečano sam iznijela salatu na stol. Prvu salatu u mjesec dana. Zamišljala sam sočni ukus rajčice sa prodornim ukusom luka i onim finim šmekom peršina koji svakom jelu daje određenu punoću. Zagrabila sam što sam više mogla i punu žlicu uvalila usta. Moji snovi su se raspršili. "Što je ovo", uzrujano sam povikala jedva pokušavajući suzbiti gađenje. S jezika sam skidala ono sto sam smatrala peršinom. Salata je bila grozna.

Kupovina mesa bila je poseban napor. Mesarnica je ustvari daščara ispred koje vise dvije raskomadane lešine pune muha i osa. Ispod lešina je otvorena kanalizacija u kojoj osim životinjske krvi ima i nekog zelenog mulja i raznih otpadaka. Ukoliko je vrijeme vrlo vruće na mesu se napravi mala zaštitna skrama, te je dobro od mesara zahtijevati da istu otkloni.
Ubrzo sam prestala biti gadljiva, te me ni kanalizacija ni skrama ni muhe nisu smetale. Ono sto me i dan danas buni je anatomija krave sa koje je prava sreća izabrati pravi komad mesa.

Nakon nekog vremena, naučili smo što treba kupovati a privikli smo se i na nove ukuse: rižu sa grozdjicama i mrkvom ili šafranom i brusnicama, palačinke sa prosom i mango na roštilju. Probali smo čak i inđeru, čudnovato tijesto sa umakom od zebre koje nam je servirao prijatelj Etiopljanin. Sve originalne sastojke mu je poslala žena od kuće.

Za razliku od nas, Afganistanci se na našu domaću hranu nikada nisu navikli. Naučeni na rižu uz povremeni dodatak mesne ili povrtne kurme, vrlo su teško probavljali moje uspjele i neuspjele kulinarske eskperimente. Nedavno sam obojici izazvala želučane tegobe salatom od graha i bijelog luka. Dok su se nemoćni oporavljali od tog groznog jela, zamolili su me za malo Coca Cole. "Coca Cola lijeci sve želučane tegobe", objasnili su mi.

Rucak na afganistanski nacin
Photobucket

Pokušala sam ih nagovoriti da popiju malo čaja od nane. Objasnila sam im da se kod nas taj čaj koristi u slučaju želučanih tegoba. Nevoljko su pristali. Zadovoljno sam im donijela čaj. Tu ne mogu pogriješiti. Gledala sam ih kako oprezno uzimaju guc vruće tekućine, očekujući njihovo oduševljenje i djelovanjem i ukusom. Opet sam pogriješila. I Amin i Ehsan tvrde kako je čaj od nane nešto najogavnije sto su ikada probali.

S obzirom da naan nije zadovoljio naše apetite odlučila sam se na novi eksperiment: domaći kruh. Neuspjele eksperimente sam potajno bacala u smeće. Poneki eksperiment smo se odlučili i pojesti, ali smo odustali kada smo na zagorenoj kori kruha slomili dva noža. Već sam odlučila dići ruke od svega, kada mi je kruh napokon uspio.

Ponosno sam odnijela komad kruha Aminu i Ehsanu na degustaciju. Mojoj sreći nije bilo kraja: napokon im se nešto svidjelo!

- 06:50 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>